Centar za Prirodnjacke Studije

Upisao DM87 dana 25.11.2019 22:46

#11

7000 Dana u Sibiru : (kopirao sam kompletno poglavlje )

ISTREBLJENJE Å½IDOVA

Nekoliko mjeseci prije nego Å¡to je ruska i svjetska javnost saznala o progonu Å½idova koji je poÄeo na zapovijed Staljina, u logorima se o tome veÄ‡ uvelike govorilo.
Ono Å¡to se potkraj 1952. moglo sluÅ¡ati putem radiostanica ili proÄitati u novinama nije bio poÄetak tragedije Å½idova u Sovjetskom Savezu nego nastavak. SluÄaj Å¾idovskih lijeÄnika bio je mala epizoda velike akcije da se istrijebe preostali Å½idovi koje Hitler nije uspio poubijati.
Moglo se primijetiti da je od proljeÄ‡a 1952. u svakom novom transportu zatvorenika broj Å½idova bio neobiÄno velik. U poÄetku smo mislili da je to sluÄajno, ali tada su poÄeli pristizati Äitavi Â»Å¾idovski transportiÂ«.
U brigadu 31 stiglo je nekoliko novih zatvorenika, meÄ‘u njima i dva Å½idova. S jednim od njih radio sam na istom dijelu gradiliÅ¡ta. Prvih dana bio je Å¡utljiv. Kako sam znao tisuÄ‡e sluÄajeva koji se nisu u bitnome razlikovali, nisam se za nj naroÄito zanimao. ProÅ¡lo je nekoliko tjedana, a ja sam novom znancu u mnogoÄemu pomogao. Kad sam ga jednog dana zaÅ¡titio od antisemitskih ispada, stekao sam njegovo puno povjerenje.
Od toga dana postao sam njegov stalni savjetnik. Saznao sam da je moj novi znanac, pukovnik Rowinski, bio komandant Å¾eljezniÄke straÅ¾e moskovske Å¾eljezniÄke mreÅ¾e.
Rowinski je veÄ‡ kao mladiÄ‡ postao Älanom Komsomola, zatim i KP. Nakon graÄ‘anskog rata ostao je u vojsci, zatim je premjeÅ¡ten u Å¾eljezniÄku straÅ¾u. Njegovoj je nadleÅ¾nosti pripadalo da nadgleda Å¾eljezniÄku prugu kad su putovali voÄ‘e Partije. Å½elje-zniÄka straÅ¾a nije pripadala nadleÅ¾nosti Ministarstva rata, nego MGB-a.

Pukovnik Rowinski bio je Å½idov, ali krug u kome se kretao, oÅ¾enio se Ruskinjom, potpuno ga je udaljio od Å¾idovske sredine. Dvoje djece bilo je odgojeno u sovjetskom duhu i u Å¡koli su se smatrali Rusima. Njegova su djeca prvi put saznala da je njihov otac Å½idov prije godinu dana kad je u SSSR-u bilo dopuÅ¡teno Å½idove nazivati pogrdnim imenima Â»Å½idÂ«, tj. Â»ÄŒifutÂ«. Jadno dijete vratilo se jednog dana iz Å¡kole plaÄuÄ‡i i potuÅ¾ilo se majci. OgorÄena majka poÅ¾urila je u Å¡kolu da bi direktoru dokumentima dokazala kako ni ona ni njena djeca nisu Å½idovi. Direktor je odgovorio da djeca sama znaju koga treba smatrati Å½idovom i da se on ne Å¾eli mijeÅ¡ati Â»u te stvariÂ«. Rowinskoga nije nitko nazvao Â»Å½idovomÂ«, ali su ga jednog dana pozvali generalu koji mu predstavi Äovjeka kojem odmah mora predati duÅ¾nost. Nisu mu rekli ni rijeÄi o tome zaÅ¡to ga poslije trideset godina sluÅ¾be bacaju na ulicu. Morao je napustiti i sluÅ¾beni stan. Obitelj je ostala na ulici. Obilazio je razne instance i Å¾alio se na nepravdu, ali svagdje su mu okretali leÄ‘a. Napokon je dospio do starog prijatelja koji je bio zamjenik ministra. Kada mu je sve ispriÄao, ovaj mu tiho odgovori:-
Postoji tajna Staljinova zapovijed u kojoj stoji da se iz svih ureda moraju odstraniti Å½idovi. MoraÅ¡ shvatiti da ti u takvoj si-tuaciji ne mogu pomoÄ‡i. MoraÅ¡ napustiti Moskvu.
JoÅ¡ 1940. godine, poslije zakljuÄenja pakta izmeÄ‘u Hitlera i Staljina, Politbiro KomunistiÄke partije donio je rjeÅ¡enje da svi Jevreji budu iseljeni iz velikih gradova, posebno iz Moskve. PoÄetak drugoga svjetskog rata sprijeÄio je Staljina da provede svoju zamisao, zatim mu pruÅ¾i ruku i reÄe: - Nemoj se ljutiti ako te viÅ¡e neÄ‡u smjeti primiti.
Poslije je Rowinski vidio da nije jedini Å½idov koga su otpustili. U kadrovskim odjeljenjima, ministarstvima, glavnim upravama i visokim Å¡kolama postojali su popisi Å½idova koje je trebalo otpustiti.

U Moskvi i Lenjingradu mnogi Å½idovi ostali su bez namjeÅ¡tenja. Samo jedno ministarstvo nije otpuÅ¡talo Å½idove: ministarstvo vanjskih poslova Äiji je Å¡ef bio Molotov. On veÄ‡ odavno nije podnosio Å½idove. Posljednji Å½idov koji je tamo radio bio je Lozowski, koji je prvom poslaniku Izraela Goldi Meir obeÄ‡ao da Ä‡e omoguÄ‡iti iseljenje onih Å½idova koji Å¾ele u Izrael. Zbog toga su ga uhapsili, a Molotov se mogao pred Staljinom hvaliti da je njegovo ministarstvo Â»Äisto od Å½idovaÂ«.
Molotov je Â»oÄistioÂ« i svoju obitelj. Rastavio se od svoje Å¾ene Å½idovke s kojom je imao dvoje djece, Äije je djevojaÄko prezime bilo Å½emÄuÅ¾ina. Istovremeno su je smijenili s poloÅ¾aja ministra kemijske industrije. A kako bi do kraja osvojio Staljinove simpa-tije, Molotov ju je dao i uhapsiti.
Potkraj 1952. sovjetske su novine i radio-stanice donijele vijesti o otkrivanju zavjere Å¾idovskih lijeÄnika koji su htjeli poubijati voÄ‘e KomunistiÄke partije Sovjetskog Saveza. U vijestima je bilo spomenuto da su uhapÅ¡eni lijeÄnici priznali kako su nekoliko znaÄajnih voÄ‘a poslali na drugi svijet. ZahvaljujuÄ‡i budnosti neke lijeÄnice, propali su njihovi planovi da i dalje ubijaju sovjetske voÄ‘e. Samo oni koji su razumjeli Å¡to u Sovjetskom Savezu znaÄe takve vijesti mogli su shvatiti kakve Ä‡e biti posljedice.
Bio je to signal za istrebljenje Å½idova u Rusiji. Od toga Äasa Å½idovi su bili proskribirani. Uslijedila su masovna otpuÅ¡tanja. Nije se vodilo raÄuna o zakonskom roku i drugim propisima. Iz svih viÅ¡ih Å¡kola izbaÄeni su studenti Å½idovi. MVD i MGB radili su grozniÄavo. Zatvori su se punili Å½idovima koje su optuÅ¾ivali da su ameriÄki agenti, trockisti, cionisti i teroristi. Antisemiti su mogli divljati. Iz tramvaja, autobusa i Å¾eljeznica izbacivali su i premlaÄ‡ivali Å½idove i one koji su na njih nalikovali. Oni koji bi ih pokuÅ¡ali zaÅ¡tititi doÅ¾ivljavali bi istu sudbinu. Nijedan Rus nije se usudio s njima druÅ¾iti. ViÄ‘enije Å½idove, koji bijahu poznati u Äitavu svijetu, nisu mogli jednostavno uhapsiti. Zato su se stali redati Â»nesretni sluÄajeviÂ«. Jednog je dana u novinama izaÅ¡la kratka vijest da je poznatog glumca Mihoelsa i njegova prijatelja pregazio kamion u Minsku. U stvari ovu su dvojicu ubili u zatvoru u Minsku jer su odbili potpisati priznanje da su bili Â»ameriÄki agentiÂ«.
U logorima se dogaÄ‘alo isto Å¡to i na slobodi. Å½idovi koji su se nalazili na privilegiranim poslovima prebaÄeni su na teÅ¾ak rad, a svi Å¾idovski lijeÄnici morali su raditi u kamenolomima, rudnicima, pjeÅ¡Äarama i u Å¡umi. PogromaÅ¡ka hajka, hitlerovska zapravo, postajala je sve bjeÅ¡nja. Ali za razliku od prilika na slobodi, gdje se Rusi nisu usudili druÅ¾iti sa Å½idovima, u logorima se mogao naÄ‡i priliÄan broj hrabrih zatvorenika koji su Å½idove zaÅ¡tiÄ‡ivali od maltretiranja.
U baraci u kojoj su stanovali radnici logorskih pogona nekoliko je ukrajinskih faÅ¡ista pokuÅ¡alo napasti krojaÄa Å½idova. Ali krojaÄa je branio upravitelj radionice HinÄuk i ostali radnici. Nastala je tuÄnjava u kojoj su faÅ¡iste tako udesili da su Äetvoricu otpremili u bolnicu. SliÄnih scena bilo je i u blagovaonici kad su zatvorenika Å½idova izgurali iz reda. Napadnuti se branio i limenom je zdjelom teÅ¡ko ranio jednog napadaÄa. Zatim su dojurili faÅ¡isti i stali ga mlatiti. Tada se pojavio upravitelj kuhinje zajedno s kuharima i izbacio hordu.
To Å¡to Å½idove u Sovjetskom Savezu nisu istrijebili valja zahvaliti obavijesti koja je poÄetkom oÅ¾ujka 1953. iziÅ¡la u sovjetskim novinama, o teÅ¡koj bolesti Â»ljubljenog voÄ‘eÂ«.
Staljin je umro 5. oÅ¾ujka 1953.
ViÅ¡e od dva desetljeÄ‡a porobljeni je narod Äekao taj Äas. Ruski narod, koji je bio prisiljen da svakog sata pokazuje svoju ljubav i odanost voÄ‘i, sada je mogao odahnuti.
I najbliÅ¾i suradnici Staljina nadali su se da Ä‡e smrÄ‡u tiranina biti osloboÄ‘eni stalne opasnosti u kojoj su se nalazili. Sudbina Buharina, Rikova, Tomskog, Pjatakova i Jagode, koji su svojevremeno bili Staljinovi najbliÅ¾i suradnici, bila je oÄit dokaz da ni oni sami nisu sigurni za svoj Å¾ivot. Kad god bi Staljin poslao u smrt nekog od njihovih kolega, oni bi se pitali tko Ä‡e biti slijedeÄ‡i.
Na sliÄan naÄin stradali su poznati jevrejski pisci: P. MarkiÅ¡, D. GorÅ¡tein, D. Bergefson, L. Kvitko i drugi.

Izmenjena od DM87 dana 25.11.2019 22:53